Admiral koji je ispalio najvažniji metak u ratu

Drugi pišu

Admiral koji je ispalio najvažniji metak u ratu

U noći 29. septembra 1991. on je na Visu preuzeo dužnost viceadmirala i odmah ispalio metak. Jedan, jedini. Najznačajniji i možda najvažniji metak u krvavim devedesetim na Balkanu. Metak u svoju sljepoočnicu.

Piše: Dragan Bursać

Vladimir Barović, admiral Jugoslovenske narodne armije. Heroj rata. Rođeni Banjalučanin. Srbin! Kao prvi čovjek Vojno-pomorskog sektora Pule, hrabro se borio protiv višestruko brojnijeg ustaškog neprijatelja i sa svojih fregata granatirao opravdano grad iza čijih su se utvrda krili izdajnici, Italijani i vatikanski zavjerenici.

Onda se još uspješnije borio na sjevernojadranskom i dalmatinskom ratištu. Iz svoje ratne luke na Visu ponosno je slao naoružane brodove na okupirani Split, Zadar, Trogir, Šibenik. Pod njim je nastradalo i u hrabru smrt se uzdiglo nekoliko desetina hiljada srpskih rodoljuba, ali su barem uništeni bastioni ustaštva, poput pulske Arene, splitske Dioklecijanove palače i trogirske katedrale svetog Lovre.

Sada u Hagu tamnuje sa najvećim rodoljubima našeg naroda, Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem.

Rijetki virus čojstva

E, tačno ovako u uncu završio bi Vladimir Barović i tačno ovako bi ga velikosrBska propagandna mašinerija uznijela u partenon "srpskih heroja i mučenika", da nije uradio to što je uradio. Ali ovo gore se NIKADA NIJE DESILO.

Zašto?

Vidite, admiral Barović, rođen vaistinu u Banjaluci 1939. od oca Crnogorca i majke Slovenke, bolovao je od neizlječivog virusa čojstva, junaštva, etičnosti i ljudskosti.

Ovo čojstvo mu je u krvi i genetici bukvalno. Njegov otac, Petar, takođe general JNA, bio je prvi ratni komandant Prištine 1945. godine. No, ne lezi vraže, ubrzo nakon što je postavljen na tu dužnost smijenjen je jer se protivio teroru nad tamošnjim Albancima.

Zbog toga su saborci Vladimira Barovića zapisali: "Staro pravilo: od valjanog korijena – svaki list je valjan."

Barović je te ratne 1991. bio na mjestu komandanta 5. vojno-pomorskog sektora u Puli. Sa tadašnjim gradonačelnikom Lucianom Delbiancom postigao je sporazum. Dogovorili su se da će jugoslavenska vojska mirno napustiti grad.

Barović je tom prilikom izjavio: "Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti." I pod njegovom komandom Jugoslovenska narodna armija i ratna mornarica uskoro su napustile Pulu, gotovo bez ijednog incidenta.

A moglo je doći do krvoprolića neviđenih razmjera. Treba znati da se u Puli tada nalazio jedan od najvećih garnizona JNA u Hrvatskoj. Sastojao se od 12.000 vojnika, 79 vojnih objekata, vojno-pomorske baze i vojnog aerodroma u blizini grada. Pomislite samo da je na mjestu Barovića bio Ratko Mladić ili Blagoje Adžić... Zapravo, bolje je ne zamišljati takvu krvavu apokalipsu.

Težina jednog metka

No, činjenica jeste da se već tada Barović dobrano zamjerio Veljku Kadijeviću i pomenutom Blagoju Adžiću. Ova dvojica ni časa časila nisu, nego su admirala Vladu Barovića "unaprijedila" na mjesto zamjenika komandanta Vojno-pomorske oblasti u Splitu. A, njegova funkcija je bila testno-izvršne prirode. Sa ove pozicije, iz centra Ratne mornarice na Visu, Barović je mogao i trebao vojno djelovati protiv hrvatskih građana, hrvatske imovine i hrvatskih gradova kao legitimnih meta. Jednom riječju, admiral je dobio poziciju da uništava Dalmaciju, sjeverni Jadran, južni Jadran sa Dubrovnikom i zaleđem... Sve što možete i ne možete zamisliti.

A u svojoj glavi sve je to vidio Barović, istog dana kada je došao na Vis. U noći 29. septembra 1991. on je na ostrvu preuzeo dužnost i odmah ispalio metak. Jedan, jedini. Najznačajniji i možda najvažniji metak u krvavim devedesetim na Balkanu. Metak u svoju sljepoočnicu.

Naime, iste večeri kada je preuzeo dužnost, tog 29 septembra 1991, Barović je u zgradi ambulante Vojno-pomorskog kompleksa na Visu počinio samoubistvo. Iza sebe je ostavio oproštajno pismo u kojem je napisao da se odlučio na časnu smrt jer nije htio ratovati protiv, kako je napisao, bratskog hrvatskog naroda.

U pismu je još napisao: "Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio."

Pet godina kasnije crnogorski književnik Momir M. Marković zapisao je sada već kultnu misao: "Jedini ispaljeni metak u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jest onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta Jugoslavenske ratne mornarice. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo izdati zapovijed floti za bombardiranje primorskih gradova i naselja u Dalmaciji kada mu je bilo naređeno."

Ovaj jedan metak nikada ne može sprati ljagu sa plejade oficira JNA, koji su prvo poveli golobradu djecu u smrt, a nakon toga u novoformiranim vojnim formacijama bili direktno odgovorni za zločine, silovanja, paljenja, protjerivanja, uništavanja, granatiranja i na kraju genocid. Ovaj jedan metak ne može sakriti sramotu rafala, granata topova i tenkova oficira JNA po ratištima od Vukovara do Dubrovnika, od Slovenije do Kosova...

Harakiri časti i predstave kukavica

Ali ovaj, gotovo sveti harakiri potez Vladimira Barovića pokazao je da postoji oficirska čast, ponos, etika i sve ono što ga NIKADA neće staviti u prvi pasus teksta.

I zato, dok ovu godinu zatvaramo teatralnim samoubistvom zločinca Slobodana Praljka i nabusitim protestima Ratka Mladića, možemo tek hipotetisati koliko bi srećniji i manje krvav rat bio samo da su ove dvije persone imale infekciju ljudskosti na početku rata, pa reagovale kao admiral Barović.

A Barović i ne ide u istu rečenicu sa psima rata.

I možda baš zato što ne ide u istu rečenicu ne ide ni u prepravljene, mutirane i od zla izobličene udžbenike povijesti i nacionalističke novinske napise u kojima stoluju tzv. "heroji, a ne zločinci" i sa kojih se okapava krv nevinih žrtava. Ne, čin admirala Barovića čist je i svijetao kao ona voda ispred Odisejeve špilje viške. Njegova žrtva je velika do neba i svijetli kao luča sa Biševa.

Sveta smrt ispod radara

I opet, ništa ne znamo, ništa ne pričamo, ničega se ne sjećamo kada spomenemo Vladimira Barovića. Nekako ispod radara ljudskosti prošla je vijest od prije godinu dana da je Baroviću posthumno u Crnoj Gori dodijeljen Orden za hrabrost. Postoji inicijativa da se jedna ulica na Cetinju zove po admiralu. Ostalo? Ništa. Samo inicijativa države Slovenije da se Barović uvrsti u njihove generale, jer mu je majka bila Slovenka.

Mimo toga puko i hudo ništavilo. Banjaluka? Ne zna Banjaluka da je u njoj rođen jedan od najčasnijih oficira JNA. I bolje. Da zna, bilo bi šikaniranja na sve strane. Za neke sredine, koje sebe sredile i uljudile nisu, zaborav i nepoznavanje istinskih heroja je najbolja stvar.

Jer, da je admiral Vladimir Barović tog 29. septembra 1991. umjesto samoubilačkog zrna ispalio ubilačke plotune po jadranskim gradovima, čitali bismo mi uvodni pasus u originalu u nacionalističkoj štampi.

I još nešto. Nisu Admiralu dali mira ni na onom svijetu. Po sopstvenoj želji, bio je sahranjen na Visu, a onda je ekshumiran i ponovo sahranjen u Herceg Novom. Jer, kad ste heroj, aveti vas prate na svim svjetovima.

A, ti, dobri čovječe, kad se nađeš bilo gdje na Jadranu, ti baci cvijet u vodu iz poštovanja prema ČOVJEKU čiji je metak zaustavio hiljade plotuna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala USKinfo.ba

 

IZVOR: balkans.aljazeera.net Objavljeno na dan 27.12.2017 - 18:55

Dodaj komentar na ovu vijest