Gradska galerija Bihać: Večeras otvor izložbe ''Bili jednom mlinovi unski''

U povodu Dana grada Bihaća

Gradska galerija Bihać: Večeras otvor izložbe

U Gradskoj galeriji u Bihaću će večeras u 19:30 biti otvorena izložba fotografija u povodu Dana grada pod nazivom "Bili jednom mlinovi unski".

BILI JEDNOM MLINOVI UNSKI

Tih mlinova bilo je na desetine i desetine samo od Martinbroda do Bosanske Otoke. I svi su imali prezimena vlasnika, primjerice Šakića mlin, Šimića mlin, Karabegovića mlin, Četića mlin, Hajdukovića mlin i slično, dok njihove vlasnike nisu zvali prezimenima, nego im uz ime dodavali “špicname”, znak profesije – Mlinar. Tako je bilo uvijek, i svuda. I nastajala su prezimena Mlinarić, Mlinarec, ili Miler, pa ni Artur Miler nije mogao da sakrije svoje porijeklo. Uostalom, mlin je kod mnogih naroda univerzalna riječ, kao što je kruh univerzalna hrana. Za Francuze je to mulen, za Talijane mulino, za Nijemce mile, za Engleze mil – gotovo kao i kod nas.

S tim u vezi, ovdje se govorilo Hamdo Mlinar. I Ibro Mlinar i Meho Mlinar i Mane Mlinar. Nismo obraćali pažnju na te nadimke i pamtili smo ih više kao majstore koji su pravili čaroliju od žita, sipki prah i one nezaboravne mirise brašna razbuđene kloparanjem mlinskog kamena. I nismo se pitali šta je to mlinar, ni zašto se svi isto zovu. U djetinjstvu nismo imali pojma ni ko nam mijesi pogaču, ni od čega. Tek kasnije smo shvatili da je mlinar važan čovjek ma kako ga zvali i da mu je zanimanje staro gotovo kao ljudski rod. Važan, jer otkad je hljeba bilo je i mlinara, koji kroz pustu istoriju zbog ljudske trpeze trljaju, gnječe i melju žitarice, najčešće pšenicu, raž i kukuruz.

Nema sumnje da su mlinari pronašli i točak, možda neki drevni Meho, pa sve tako pogurali naprijed; primitvno gnječenje su zamijenile vjetrenjače, riječni mlinovi i vodenice potočare. Kasnije su došli i parni, i motorni i električni mlinovi, ali oni nas u ovoj priči ne zanimaju – zanimaju nas oni unski mlinovi, koji su otišli u istoriju sa svojim mlinarima, one vodenice koje su odavno odnijele vode i razidali vjetrovi, dakle, mlinovi koji su nekad jednostavno bili. Doduše, ponešto se od toga i sačuvalo, negdje veliki drveni točak, kao podsjetnik, ponegdje ime mlina preinačenog u nešto drugo, valjda po ugledu na čuveni pariški “Mulen ruž” koji je bio vjetrenjača. Tako je i Četića mlin negdje sedamdesetih postao okupljalište hatinačke omladine – disko, a Mehin mlin završio kao kafana “Mlinar”, da prošlost ne propadne. Mlin Mane Hajdukovića u Ripču, koji je radio do rata, dogurao je do apartmana i poslužio za rentanje uspomena. Tako nešto se desilo i onom mlinu na Orljanima: završio kao turistička atrakcija.

Mnogi mlinovi nisu bili te sreće; ostali su tek na fotografijama, onako zagazili svojim velikim drvenim nogama u priobalne brzace, ili po okrajcima otoka do kojih se vuklo mlivo preko sklepanih mostića. Ponio sam iz djetinjstva dosta takvih slika i ne mogu da izbacim iz glave sve one mlinove u kojima sam bio, ili one koje sam tek gledao u prolazu – to i ne želim. Ne dam onaj zamah velikog kola, koji sam zapamtio zajedno sa davno iščezlim mirisom brašna i likovima koji su stvarali našu vodeničku priču. Katkad sâm sa sobom nabrajam drvene mlinske kućerke tamne od silnih kiša i godina, raštrkane nizvodno od Ripča do Kostela. U neke od njih me vodio otac, kom su razni mlinari bili nekakav rod ili prijatelji, prvo u rođački Behića mlin u Ribiću, pa u neke mlinove koji su bili u vlasništvu Karabegovića, ili Karbegovića. Vodio me i u Šakića mlin, koji je držao Ibro, očev prijatelj iz njemačkog logora. I u Četića mlin, kod svog pobratima Muharema. U Huseinbegov mlin nije me vodio; tamo nas u kompletu vodila učiteljica Bosa, da bi smo naučili šta je mlin i ko je mlinar.

U Šimića mlinu nisam bio; zapamtio sam mu samo točak. Ni u onom na gradskoj Otoci, koji se jedva nazirao kroz drveće i zvao se po Delićima-Ibukićima. Vele da je na Otoci bio još jedan mlin, Kišmića, ali ja ga se ne sjećam, kao što se ne sjećam ni brojnih mlinova u Ripču, ni Turnića mlina u Ribiću, ili onih kraljsko-vrkašićkih mlinova, koji su bili načičkani po ostrvcima. Oni su iz prošlosti starije od moje. Ono, trebalo bi pitati starije, a starijih nema. Ako poneko od njih i naiđe – “lupa”; nabrajajući mlinove pregoni, ili “uštine” za koji mlin. A ima i za šta da se “uštine”, jer je gotovo svaka jača familija uz Unu imala mlin za vlastite potrebe. Najzad, mnogi mi se mlinovi nisu našli na putu i, da ne bi prijateljstva, ne bih upoznao ni Jotanov mlin, koji je bio na Jotanovoj obali, gdje je, uostalom, sve bilo Jotanovo, kao što je Luka bio Jotanov, i Milka s kojom sam se družio.

U ono staro dobro vrijeme vodenice su bile u modi i svako je htio pogaču od posebnno mljevenog brašna, ili kukuruzu – poležak. A išlo se u mlin bez prebijene pare, jer mlinari nisu uzimali novac, nego ujam, ili ušur – deseti dio mliva. Ponekad se možda i zakidalo, kumovski, ali se bogme mljelo i na lijepe oči. Kažu da su neki koji pođu u mlin znali da se obraduju mlinaru iz daljine: “Eno kuma, proći ću bez ujma”, dok bi mlinar s druge strane radosno trljao ruke: „Eto kuma, uzeću dva ujma”. Ako je toga i bilo – nije važno, to je stvar folklora. Konačno, u mlin se išlo i onako, bez vreće na leđima, tek na razgovor i obično se razgovaralo glasno, kao u mlinu.

Plele su se oduvijek i priče i legende oko mlinova i mlinara, spominjale se vile i vilenjaci, pa čak i divovi, koji su se noću na mjesečini vrzmali po mlinskim posjedima – stalno je neko ženio đavole. Da bi to provjerio, Duško Trifunović je ranih osamdesetih doveo cijelu TV-ekipu kod Mehe Mlinara. Ima jedna fotografija sa snimanja emisije u Mehinom mlinu, na kojoj smo i Duško, i ja, i televizija i valjda svi Karabegovići natrpani između drvenih zidova: pričamo, pričamo, a niko da se sjeti bilo čega nadnaravnog u vezi s tim mlinom ili bilo kojim drugim. Čak ni Hamdo, koji se onako sićušan ugurao u sredinu; sjedi, smješka se i dobroćudno pokazuje ona svoja dva mišja zuba.

Pa, bilo tih mlinskih čuda ili ne, mlinovi su odvajkada bili inspiracija za pisce, od Dodea do Ćopića. Slala su se u svijet književnosti pisma iz mlina, a mudri Ćoso je nadmudrivao divove. I slikari naslikaše mlinove, od Krupića i Delića do Alage Isakovića, da podsjete na vrijeme kad je mlin bio simbol za kruh, ili za hljeb, svejedno. Ili da se dovrši priča koja se sada može jedino zvati kao i ovo što pišem: “Bili jednom mlinovi unski”. Da, dovrši , jer danas nema ni meljave, ni mlinara, ostala pusta mliništa, a oni stariji koje sam pomenuo pojeli odavno i brašno i ujmove, nestali zajedno s mlinovima i mlinskim ćaskanjem. Istina, u Bihaću se donedavno radila dva mlina, onaj Mehin i Jotanov, ali i oni utihli, otišli u sjećanje i bojim se da će uskoro djeca na riječ mlin gledati kao na neki arhaični pojam i pitati se: Mlin? Šta znači ta riječ?

Husein Dervišević


Dodaj komentar na ovu vijest